Legenda o Juliji i Antunu

Za razliku od Romea i Julije, njihova je ljubav bila sretna, premda je ona bila kći nezakonite kćeri velikog Hektorovića, a on nezakonit sin velikog Lucića, koji su se nakon prijateljevanja u mladosti zavadili.
Ljubav koja nas zanima dogodila se u renesansnom Hvaru između Julije Gazarović i Antuna Lucića. Oboje su bili nezakoniti nasljednici svojih slavnih i za ondašnje prilike premoćnih i prebogatih predaka. Julija je bila unuka Petra Hektorovića, majka joj je bila nezakonita Hektorovićeva kći Lukrecija Gazarović a Antun je bio nezakoniti sin Hanibala Lucića. Priča, kao i gotovo sve na Hvaru, ima sretan završetak ali da bi bila priča mora imati barem zagonetan, ako ne i tužan početak.
Kad kažemo Hvar ili renesansa ukažu nam se nejasni puteni, neiskazani nagovještaji snažnih emocionalnih naboja, prepunih obećanja. Ali taj tren traje nažalost kratko i misli nam odvlači neka čudna akribičnost troheja, jambova, srikova i srokova, zapetljanih u artificijelnost sonetnih struktura. Međutim baza svega ipak ostaje izvorna hvarska erotičnost koja leži na svakoj siki, koja sniva u sjeni svakog bora, mirisu grma lavande ili čoku loze. Kolikih li izazova i mogućnosti, od kojih prečesto bježimo u znanosti! Hrvatska dionizijska raskoš spletom sretnih okolnosti dobiva svoje apolonske uzlete i vrhunce koje često zamagljuju izvorne mirise i sfumature Mediterana, ali nikad ih ne poništavaju.
U hvarskim zvjezdanim ljetnim noćima Zeus je još gospodar neba, a Via Latea je realnost od koje se ne može pobjeći. Ona je tu kao magličasti i nijemi spomen na praskozorje stvaranja svijeta. Ona ne haje baš za vas, ali vi je vidite i morate znati da ste dio uređenosti kozmosa i njegovih božanskih zakonitosti. Ponekad je dovoljno samo zatvoriti oči da bi se čulo zaveslaje i napinjanje jedara grčkih ili venecijanskih galija... U tom senzualnom ozračju ljetnih sparina i maestrala prekrivenim koprenom čednosti kriju se jaki nepovjesni emocijonalni naboji olako prepušteni zaboravu.

U duhu vremena

Petar Hektorović i Hanibal Lucić rođeni su u renesansi, po svemu sudeći dominikanskom importu, kojim su razbijane srednjovjekovne stege i okviri. Koliko su te promjene bile duboke i korjenite i koliko je utjecaja renesansa imala na ondašnje hvarske plemiće svjedoče Hektorović svojim prezimenom, a Lucić svojim imenom. Hektorović je naime patronimik, koji je jedna grana stare hvarske obitelji Colombinijevih, dobila po svom rodonačelniku djedu Petra Hektorovića, kojeg je otac Antun na rođenju oko 1400.g. nazvao Hektor. Teško je i zamisliti što je Antun Colombini imao na umu kada je svom sinu umjesto nekog uobičajenog imena iz katoličkog kalendara dao ime dičnog Hektora; uobičajena tradicija mu sigurno nije bila bitna, on je svom sinu htio nešto drugo, bolje. Prijamov sin je nedvojbeno bio jedan od najvećih junaka antike, ali on je svakako i jedan od najvećih gubitnika kojeg je zabilježila europska povijest.
Kada su se tijekom XVI.st. Hektorovići potpuno integrirali u venecijanski administrativni aparat, pronašli su u Padovi suprezimenjake s kojima su zajedno tvrdili da potječu od drevnog Trojanca. Još je veća tajna, što je mislio Antun Lucić hrabri vojskovođa, kada je svom sinu pjesniku Hanibalu davao rizično ime punskog gubitnika pometenog u helenističkoj romanizaciji.
Dva najveća hvarska renesansna pjesnika tako su čudnim odabirom svojih predaka povezana s najvećim gubitnicima antike. No preci im nisu bili neskloni, jer im daju izvrsno obrazovanje i ostavljaju im velike latifundije od kojih bi mogli bezbrižno živjeti da nije bilo turske opasnosti koja se nadvila nad Europom, a Hvar je bio na njenim granicama.
Ma kako bilo, o klimi odrastanja naših pjesnika možemo samo nagađati. Hvarska komuna tada se nalazila u sklopu enormnog venecijanskog pomorskog imperija koji je kontrolirao trgovinu s Grčkom, Antolijom i Levantom, pa je otok bio važna luka na tada najvažnijoj trgovačkj ruti, preko koje su se u Veneciju slijevali sve svile, mirisi i zlato Orjenta. Hvarani su bili tada u istoj državi s Krećanima, Grcima, Cipranima. Imena Atene i Troje izgledala su im blisko i domaće. Okviri srednjovjekovnih tradicija pucali su po šavovima, oslobađala se dotad neviđena energija, koja je hrlila ususret novim, nepoznatim svjetovima i misaonim horizontima. Putenost tom kozmopolitskom svijetu nije bila strana. Petrov otac Marin tako je u Trogiru imao nezakonitu kći koju je priznavao, Marušku.
Međutim taj ionako akcelerirani svijet dodatno su opterćivali veliki ratovi koje je tada Venecija vodila protiv cijele Europe. Tada se u povijesno tkivo otoka utiskuje uvijek inspirativni sediment hvarske bune.
Izravan povod za bunu bio je prilično brutalan, naime deset vrlih plemićkih mladaca napalo je jednu seljanku. Pred venecijanskim Malim vijećem plemiće je zastupao Marin Hektorović, otac Petra Hektorovića, a pučane Matija Ivanić. Možete ih zamisliti kako prije nastupa nervozno hodaju pred Duždevom palačom, ili kako se međusobno optužuju pred duždem. Matija Ivanić jače organizira pučane, koji upadaju u grad Hvar, gdje ubijaju plemiće i pale njihove palače. Ivanić koji je bio jedan od najbogatijih hvarana iako nije imao plemićku titulu, bježi poslije poraza u Rim i sklanja se u Hrvatski zavod sv. Jerolima te zapravo razotkriva svog stvarnog političkog pokrovitelja. Interesantno je da su kasniji Hektorovići pomogli potomcima Matije Ivanića dobiti plemstvo.
Petar Hektorović i Hanibal Lucić školuju se pod dominikanskim skutima i pod sjenom ondašnjeg velikana Marka Marulića. Dobivši primjereno obrazovanje, uz redovne političke funkcije odaju se pjesništvu. Nevjerojatno je s kolikim su natjecateljskim žarom, puni taštine, plemići pjesnici ondašnjih dalmatinskih gradova razmjenjivali među sobom svoje uratke. Njihova naobrazba bila je latinska. Treba se prisjetiti da je i talijanski jezik tek nedugo prije toga dobio svoj legitimitet. Veliki broj plemićke mladeži tada se posvećuje i skladanju ljubavnih pjesama i to na hrvatskom jeziku. Ulogu teoretske podloge za ljubavne teme dobivaju klasici, pa je uz bavljenjenje pjesništvom Hektorović preveo i Ovidijev Remedio amoris. Nažalost taj Hektorovićev mladački opus potpuno nam je izgubljen, ali zato je sačuvana Lucićeva Jur ni jedna na svit vila, koja se ubraja u sam vrh našeg renesansnog pjesništva.

Slavni očevi, nepoznate majke

Osim teoretski, Hektorović i Lucić ljubavlju su se, da ne bude zabune, bavili i praktično. I jedan i drugi imaju nezakonito dijete, no majke se ne spominju ni u jednom službenom dokumentu. Bit svake ljudske egzistencije, pogotovo plemićke, da se darvinistički izbiologizirati na stvaranje nasljedstva. Kod nobiliteta stvar je još dodatno opterećena ne samo biološkom reprodukcijom nego i socijalnom. Što je moglo biti razlogom da se ni Hanibal Lucić ni Petar Hektorović ne žene ako ne snažan osjećaj prema majci svojeg nezakonitog djeteta. Za plemiće nije bila nikakva sramota imati nezakonitu djecu. Otac Petra Hektorovića Marin tako svoju nezakonitu kći Marušku javno i bez ikakva zazora udaje, davši joj veliku dotu. Ne-ženiti se nije, međutim, nipošto bilo uobičajeno. Socijalna reprodukcija obitelji kroz brak bila je strogo nadzirana, čuvana i poticana od svih institucija. Čini se, dakle, da se i Petar Hektorović i Hanibal Lucić mimo društvenih uzanci zaljubljuju u pučanku, djevojku kojom se po svim normama i legislativi svog vremena ne smiju oženiti, ali njihova je ljubav toliko jaka da nastavljaju živjeti sa svojim odabranicama, majkama svoje djece, ne mareći za sitne neugodnosti koje su oni, njihove nevjenčane žene i djeca morali doživljavati. Pa ipak ni jedan ni drugi nisu smogli hrabrost da se ožene sa svojom ljubavi. I baš nikad ne spominju majku svog djeteta.
Zahvaljujući bogatstvu, prestižu i educiranosti, našim pjesnicima nevjenčana veza nije škodila. Obojica obnašaju visoke dužnosti u hvarskoj komuni, ali dok se Lucić uglavnom šepuri po mondenom Hvaru u društvu venecijanskog kneza i visokih admirala, pozivajući ih u svoj ljetnikovac i pjevajući im pjesme, Hektorović odlazi u Stari Grad, gdje u pastoralnom miru podiže svoj Tvrdalj. Obje građevine imaju ladanjski pečat, putene su i sjenovite, stvorene za čitanje i pisanje stihova. Tragove te senzualnosti, okružene kamenim zidovima, još i danas naslućujemo. Što se stvarno događalo iza debelih zidova možemo samo zamišljati.

Unatoč zavadi

Petar Hektorović i Hanibal Lucić prijateljevali su u mladim danima, ali u kasnijoj dobi među njima dolazi do razmirica. Zadnji put u dokumentima se spominju zajedno u vezi s parnicom koju je Petar Hektorović vodio s obitelji Paladini jer mu je smetao vonj koji se širio iz njihove septičke jame, a odvjetnik Paladinijevih bio je sam Hanibal Lucić. Svi akteri parnice bili su u bliskom srodstvu a Paladinijevi su davali nekoliko stoljeća najbolje kapetane, kojima je često povjeravano upravljanje Hvarskom galijom, što je bila največa odgovornost i čast hvarske komune. Hvarska galija borila se u sklopu venecijanskih pomorskih operacija. Nakon rečene parnice Petar i Hanibal se više nikad ne spominju zajedno sve dok se, godinu dana nakon Hanibalove smrti njegov sin Antun tek izašavši iz korote, ne ženi 1554. Petrovom unukom Julijom. Antun iako nezakoniti sin od nikad spomenute majke, nasljeđuje jedan od najvećih hvarskih posjeda te je sigurno mogao birati ženu, ali on se odlučuje za Juliju kojoj je tada bilo 28 godina te je za ondašnje prilike zapravo bila prestara za udaju. Julijin djed daje za miraz skromnih 100 dukata, iako je uobičajeni miraz djevojaka iz boljih hvarskih plemićkih obitelji kao što su Hektorovići znao mjeriti i do 1000 dukata, a Hanibal Lucić samo siromasima oporučno ostavlja 120 dukata.
Kako bilo, čini se da su poslije smrti Hanibala Lucića, koji umire nakon duge bolesti, svi odahnuli te je mogao biti realiziran i brak kojem se on očito protivio. Sada vjenčani, Julija i Antun Lucić posvećuju se svojim plemićkim dužnostima-upravljanju imanja, ali i održavanj brojnih kontakata s najaktivnijim kulturnjacima svoje sredine. Nakon smrti Petra Hektorovića, njegova unuka Julija postaje za života nasljednica enormnog fideikomisa koji je uključivao Tvrdalj, nekoliko kuća i veliku latifundiju, te su se u Julijinom i Antunovom braku ujedinila, barem nakratko, dva najveća hvarska posjeda. Kakva je klima vladala u tom braku možemo samo naslućivati po danas poznatim fragmentima njihovih aktivnosti. Dok je Petar Hektorović dovršavao svoje Ribanje, Antun je 1556. tiskao očev kanconijer, koji se ubraja među najranije hrvatske autorske knjige. Antun i Julija 1568.,tri godine prije Hektorovićeve smrti, tiskaju u Veneciji Ribanje, a neposredno nakon nje u veneciji koduvijek preskupog Tintoretta naručuju palu za porodični oltar u starogradskoj crkvi sv. Petra na kojoj je Hektorović prikazan kao Josip iz Arimateje, Julija kao Marija Magdalena, a Antun kao Nikodim. Možda Tintorettova pala pruža najbolje opipljive dokaze o kulturnoj klimi koja je vladala u obitelji Lucić a i samom Hvaru.
Julija i Antun završavaju život ostavljajući tužne oporuke, u kojima, što je dosta neuobičajeno, ne propuštaju nježno spomenuti onog drugog. Nažalost, brak je bio bez djece te se ove dvije galantne osobnosti spominju još samo u povjesnim spisima.



01.10.2017.

VOZNI RED AUTOBUSA

Vozne redove autobusa na otoku Hvaru za period od 01.11.2017. - 18.04.2018. možete provjeriti u nastavku.

23.08.2017.

NOVA INTERNET STRANICA TURISTIČKE ZAJEDNICE GRADA STAROGA GRADA

Obavještavamo vas da novu internet stranicu Turističke zajednice grada Staroga Grada možete pogledati na: www.stari-grad.eu

22.06.2017.

VOZNI RED BRODOVA I KATAMARANA

Vozni red brodova i katamarana na otok i sa otoka Hvara možete pogledati u nastavku.
Share |